dispirit

da..dosao je i taj dan..sutra letim za kanadu..ima tu smijesnih stvari koje sam cula sto se aviona tice, a kako je meni ovo prvo pticje iskustvo vjerujem u sve to ko mali mujo..uglavnom receno mi je da ce mi noge nateci zbog visine i osmosatnog sjedenja(bas me zanima sto ce biti sa piercom), i da zvacem zvakacu zbog pritiska u usima, i da..da ce se u roku od sat vremena avion toliko rashladit da ce mi trebat dugi rukavi i carape, a onda opet ti preporucaju da obuces japanke zbog gore navedenog oticanja(izgledat cu ko oni svabe kad u proljece nahrle u lijepu nasu=:o))
uglavnom..ne htjedoh vas utlacit time problemima, nego nekim malo moralnijim..hm..da..
idem ca, neznam kad se vracam, neznam dal se uopce ikad i vracam..recimo da ostanem tamo godinu dana, vratim se..di? vise nisam dio drustva, pustimo ono cujemo se svaki dan kompom, ljudi o kojima ja budem pricala oni nece znati, ko ni ja o novima..novim ljubavima, prekidima, pijanstvima..nista..dal da se uopce i vracam? jel gore uopce ista i bolje..za posao neznam, s obzirom da neam papira, a malotko ce primit nekog na crno, ipak oni su pravno demokratska drzava, jos k tome i eko osvjestena..ajde recimo da se vratim..sve je drukcije..u mjesec dana se milijun stvari promjeni, a kamo li ne u godinu..gore pak novi ljudi, jezik, mentalitet..ono nasih sto je gore toliko se trude pokanadizirat da je to smijesno..svi su zaboravili kako je ovdje, i zgrazaju se..njihova djeca, rodena ovdje, a nitko hrvatskog nezna beknut..nije jezik problem, nego da dobijete sliku mentaliteta..
i jos sam ja bila ta koja je uvijek govorila da zeli otici odavdje..i nije problem bio za ljeto, dva mjeseca, boze moj prezivjet cu..proletjet ce..al cijela godina, cijeli zivot..i to na prepad..jer sam bila toliko praznovjerna da sam mislila da cu cak i na faks upast, sad me nis vise ne veze za rijeku/hrvatsku..cak mi i starci govore da ostanem ako mi se pruzi prilika i ako imam zelju..frendovi mi govore da bi oni sabotirali prijamni da imaju moju priliku..al ja neam nikakvih veza sa rijekom..koliko god mrzila taj grad, nemam ni jednu sliku, nemam ni jednu sliku svojih frendova, ljudi do kojih mi je stalo..nitko me nije pripremio na ovo..samo su mi spakirali kofere i ubacili u avion..ni bok ni nista..s nikim se nisam ni pozdravila..pol njih nije ni u rijeci..tako na prepad..i nije to par kilometara, povezano prugom ili autocestom..to je odvojeno jebenim oceanom..cijela vjecnost..svemir se isprijecio..pretjerujem, znam, al meni tako to izgleda..

hm..da..odrastanje..bit ce da je to to..neznam ni jednu drugu rijec za to..

17 whatevera: